Razgovarali u Amsterdamu 29. studenog 2008.
Ako je vjerovati tezi Aarona Betskog, suvremena „arhitektonska avangarda“ rezultat je ekonomske krize 70-ih koja je onemogućila praktično djelovanje i tako „prisilila“ protagoniste na radikalno eksperimentiranje. Michael Speaks je kraj 20. stoljeća (auto)ironično sažeo u izjavi da se bilo zanimljivo baviti teorijom, ali da sad ima posla. Sudeći po krizi koja se valja, to sad postaje krajnje neizvjesno. O svemu smo tome razgovarali s posljednjim u nizu direktora Venecijanskog bijenala.
ORIS: Naše prvo pitanje odnosi se na godine vašeg školovanja. Rođeni ste u SAD-u, ali u nizozemskoj obitelji, temeljno obrazovanje stekli ste u Nizozemskoj, sveučilišno u SAD-u, dok ste svoj prvi profesionalni aganžman dobili na američkoj Zapadnoj obali. Kako ste zapravo ušli u arhitekturu?
Aaron Betsky: Mislim da se prvi poticaj u smjeru arhitekture kojeg se sjećam dogodio tijekom srednjoškolskih dana u okolici Utrechta, kad sam dobio zadatak napisati rad o De Stijlu. Moja učiteljica je rekla: "Čuj, poznam jednu ženu, gđu. Schroeder, koja živi u De Stijl kući", trodimenzionalnom Mondrianu. Tako mi je dogovorila susret, pa sam otišao na šalicu čaja gđi Schroeder. Odvezao sam se onamo biciklom; mora da mi je bilo 14 ili 15 godina. Pokazala mi je cijelu kuću, što je bilo čudesno, a najznačajnije sjećanje na taj događaj je da je bio proljetni dan i da je u jednom trenutku rekla: "Oh, kako je ovdje vruće, zar ne?" Zatim je odšetala do prozora u kutu i otvorila ga. Odjednom je nestao cijeli kut. Cijeli je prostor jednostavno otplovio van, a vanjština je ušla unutra. Još uvijek se sjećam čudesnog osjećaja u grudima, kao da se u tom trenu u njima nešto otvorilo. Bio sam opčinjen, ali zapravo nisam ništa poduzeo u tom pogledu. Otišao sam na Yale na studij povijesti. Ondje, dakle, nisam studirao arhitekturu, ali sam imao prilike susresti velikog i nevjerojatno karizmatičnog učitelja Vincenta Scullyja, koji je četristo ljudi mogao natjerati da plaču zbog arhitekture. To me nadahnulo. Naknadno sam svoju disertaciju pisao dijelom pod njegovim vodstvom, a dijelom pod vodstvom Michaela Montiasa - tema je bila prostor u Nizozemskoj u 17. stoljeću, a predstavljala je svojevrstan povratak mojim korijenima ili polu-korijenima, budući da sam rođen u Americi. Zatim sam na Yaleu studirao arhitekturu. U vrijeme kad sam diplomirao vladala je užasna ekonomska kriza i bilo je teško pronaći posao. Stoga sam otišao predavati u Cincinnati te ondje ostao dvije godine. Svakih nekoliko mjeseci na ovaj ili na onaj način naletio bih na Franka Gehryja, jednog od mojih profesora na Yaleu s kojim sam bio u prijateljskim odnosima. Pitao bi me: "Kad ćeš više prestati s tim bedastoćama i naučiti kako postati pravi arhitekt?" Ja bih odgovarao: "A kad ćeš me zaposliti?" Tada bi odgovarao da je siromašan i da nema dovoljno posla. No jednoga dana rekao je: "OK, kad možeš započeti?" Tako sam se odselio u Los Angeles i radio nekoliko godina za Franka Gehryja. Kad sam dobio stipendiju za istraživački rad na mojoj prvoj knjizi, koja je govorila o Jamesu Gambleu Rogersu, vratio sam se na Istočnu obalu. Zatim sam se ponovo vratio, te od 1985. do 1987. radio za Hodgetts & Fung. Nakon toga sam pomislio da imam dovoljno posla te da mogu otvoriti vlastiti ured. Naravno, ta je ideja propala. Nastavio sam održavati doticaj s arhitekturom pišući i podučavajući. S vremenom sam od pisanja i podučavanja prešao na organiziranje događaja. Postao sam voditelj predavačkog i izlagačkog programa te ljetnog programa na SCI-Arc (Southern California Institute of Architecture), što je za mene tada bila najbolja škola na svijetu.